Sanja Čolić, rođena 13.03.1986. u Zenici. Pišem čini
mi se oduvijek, pomalo. To su uglavnom kratke forme proze i poezije. Uvijek me
prekine nekakav strah. Nadam se da će jednog dana strah nestati i da ću napisati
knjigu.
Pravim
Pravim, pravim, pravim, pravim svoj
dan od pijeska i pravim čuda i osmijehe za svoju maštu da preživi dan. Pravim
od suza radosti i od želja sreću. Pravim svijet za život u tišini, za život u
bojama i pravim za sebe i za nas, za sve ko god zađe u mali kutak svemira da
potraži predah.
Pravim, pravim, pravim, pravim pokret od stajanja, ljubav od nadanja, sebe od
prestanka i novog rađanja. Pravim lomove i nove početke, mladost od starosti,
ljeto od zime bez snijega, pahulje od kajanja, snijeg od rastanka, bijelu zimu
od sanjanja.
Mislim na šume i brijegove i slonove i orlove, mislim na letove i padove,
ustajanje i kretanje. Mislim na mišljenje i kako teško pada što misliš o
mišljenju kada ne želiš da misliš o bilo čemu. Pa nastavljam niz i putujem u beskraj
i srećem stvorenja, likove i bajke, srećem putnike, saputnike, nula
neprijatelja, mnogo prijatelja, još više samoće i ponekog tebe.
U beskraju potonem u prevelike dubine, pa shvatim da dišem i tamo dolje, gdje
je tuga gušća od sreće, da dišem i živim i ne prestajem. Ugledam nebo, zazovem
ptice, vuku me u beskraj sunca i plavetnila visina, i sve biva naopako, sreća
se progušća, tuga razrijedi, sve se izmješa pa ponovi pa opet upotrijebi. Sve
se zove isto, i sve ima svoje ime i nikome nije stalo čija je zasluga rođenje,
čija krivica život, čiji je strah smrt. Ugledam jednu mrvu, tek rođenu, koja
želi da postane div, koja raste i proteže se i krivi vrat i ruke da dosegne sve
što joj izmiče. Ona zvuči kao da vjeruje, kao da zna kako se divom postaje, kako
se raste najbolje, kako se biti mrva prestaje. Ja joj vjerujem, a njoj nije
bitno. Ova mrva zna da tjera svoje.
Pravim, pravim, pravim, pravim puteve od svile, i dosta, dosta mjehurića, da se
nađu kada neka od bajki zaprijeti da postane dosada. Pravim korake i oblake i
maštanja i praštanja, pravim čuda kažem opet, ali ko vidi ponijeće, ko je
slijep, odoljet će. Mnogo toga pravim i bit će u izobilju, i sve će da se
dijeli i sve će da se proda za par toplina srca i par treptaja od sanjanja.
Kutak
za let
Sve mi češće nedostaje miris budućeg dana o
kojem sam sanjala, sve se češće sve manje daje, sve pomalo nestaje,
nedpstaje.....
Misliti ni na šta, ni na kog, bez tuđih boja,
ličnosti, mišljenja, bez vlastitih briga. Može li se biti? Tako prostran, pust,
slobodan, može li se biti? Ja sam odavno na tajmeru, na raznovrsnim mjerilima
vremena, rokova, iluzornim, ilustrativnim tragačima za ispravnim, na
nemilosrdnim otkucajima tuđih srdaca. Meni se sudi u meni samoj, na svakojake
teme, pod svakojakim imaginarnim pritiscima. Meni se sudi i dosuđuje, meni se
stvara, ja ne stvaram, mene prekida strah. Koji strah? Svaki strah, svaki
nastaje kad se stvori pitanje, nema mjesta niti čovjeka koji je siguran od
vlastitog straha. Meni se prekida i u meni prestaje ova veza između mene i mog
prestajanja, ova nepobitna konekcija sa treptajima i odustajanjima, sa
neuzletjelim snovima, sa prašinom tla. Meni se leti u visine već toliko dugo,
da mogu nadjenuti ime osjećaju "meni se leti". Meni se leti već
toliko dugo, da mogu početi sanjati o padu, pada se samo kada se uzleti, meni
se ne plače, meni se smije, ja se smijati ne umijem. Lažem, umijem, ali
prekratko me drži razlog, prekratko voda, predugo snenost.
Slabašno svjetlo uzima energiju mome ja kojeg
ste vi skrojili, a daje snagu mojim odumrlim stanicama dječijeg nadanja. U
treperenju zrakastog povjetarca večernjeg uličnog svjetla, moje se misli roje u
smjerovima časnih naroda, duša razastrtih po svijetu, čeznutljivih za starim
idejama časti, sklada i prirodnosti. Moje su misli naivne pod ovakvim svjetlom,
naivne i sigurne od vaših pogleda. Nema potrebe za bježanjem, slatko su
ušuškane u privatnosti polutame, nećete ih nači, i ne, nećemo se spojiti ja i
skrivene duše, srodne duše svijeta, koje zovu ljubav, ljubaznost i milost
upomoć. Ali ne moramo se spajati, dovoljno je da znamo...u ovakvim noćima,
uvijek znamo.
Naučit ćeš
Nučit ćeš kako se diše
Zrak po kojem lebde
Komadići smrvljene stvarnosti
Kad propadne nekoliko tvojih svjetova
I osuše se dva okeana maštanja.
Naučit ćeš da plačeš
I željet ćeš da nestaneš
A onda dišeš, protiv svoje volje
Pa dišeš halapljivo – ustajali zrak.
Naučit ćeš kako se opraštaju lomovi srca
I kako se oprezno hoda
Pomalo leti, pomalo pada.
Shvatit ćeš da si djetinjstvo ipak volio,
Shvatit ćeš da si dijete ukradeno od djetinjstva.
Naučit ćeš kako se diše
I kad ti oduzmu zrak
I kad te stave u vodu
I kada suzama plaćaš dane.
Shvatit ćeš da ne znaš šta u tebi voli,
I koga voli.
Shvatit ćeš šta želiš
Mnogo puta prekasno, i ponekad na vrijeme.
Dočekat ćeš dan kada ćeš reći
Da si živio.
Glosoli
Ponekad
se potrudiš iz petnih žila
da dotakneš to malo neba
zagrabiš tu šačicu oblaka
samo zato jer želiš da tamo gore
ostane tvoj trag.
Ponekad se za nečije srce sludiš
i hiljadu puta poništiš sebe
dozivaš do u beskraj i zahvaljuješ za jeku koja se vraća.
Tragovi ostaju, onako kako se krećeš.
Nije tvoja ludost što imaš želje
Niti što smišljaš da te oblaci vole s visoka,
nije tvoja greška što nezgrapno krčiš put
a ne znaš kud ideš.
Nisu tvoje forme ove poludjele niti,
ovi redovi od praha,
ovaj slijed bez pameti.
Naučit ćeš jednom da tvoje ponekad
živi život za sebe
i ovo malo jeke što nosiš u ruci
bit će muzika kad srce zaprijeti
da ne sluša tvoj glas.
