AZRA FRLJ

PRIČA O SKITANJIMA, GRADOVIMA I PRIJATELJIMA

Zelim, ustati sa ove stolice. Svjesno ostaviti laptop na stolu i sve planove u njemu.  Zelim hodati ulicom, uci u trolejbus, nositi smjesak koji drugi putnici nece shvatiti, ali ce im bti drag. Zelim gledati kroz prozor i vidjeti kako ulice ostaju iza mene, a u glavi vec vidjeti nove puteve. Zelim uzurbano hodati do ulaza zgrade i s nestrpljenjem cekati da se pojavi lift, pozvoniti brzo, iznenaditi druge lakocom koju osjecam. Zelim uhvatiti veliku sarenu torbu i u nju strpati par hlaca, majicu, najdrazi dzemper i cetkicu. Trkom uzeti carape i tene, i ne gledati da li to dvoje ide zajedno. Zelim zaboraviti kisobran i sprej proiv buba. Nista ne moze umanjiti uzbuđenje koje me uzima. Zelim im reci da idem i da sam dobro. Zelim da znaju da ja to moram i da me 'sada' vec dugo ceka. Oni ce shvatiti. Hodat cu lagano, pomalo poskakujuci. Do stanice bit cu vec mirnija, krenula sam. Kod tete na salteru kupit cu kartu u jednom smjeru, povratak mi nikada nije najdraza opcija. Ona nece bas shvatiti zasto joj se osmjehujem. Ta vrsta interakcije, cini se, postala je ekskluzivna, cuvaj osmjeh da i njega ne potrosis.  Ne izgleda mi mrzak covjek koji trazi 'bezrazloznu' marku na ulazu u stanicu, danas cu mu olakasati, izbjegavanje mi inace prelazi u naviku.  Naci cu mjesto s kojeg cu moci citati natpise tabli na cestama i moje ce uzbuđenje rasti neproporcionalno kilometrima ispred. I stici cu. Taj mali grad dat ce mi svu sirinu koju trebam i rasirit cu ruke da ih zagrlim. Osmijeh za njih nije dokazani rezultat pokreta misica, on je sve sto ne znam reci pravim rijecima. U zelji da budu tu, rijeci bi nas zapetljale. On je usklik i skok i tremor.  I mjestasce me docekuje kao najzeljenijeg gosta i grli. Nudi me svim u njegovom domu.  Ja cujem, njegovo je nebo najvise, njegov je vazduh najpitkiji, njegova je stvarnost najprividnija. Ponasa se kao domacin pun sebe, spreman da ocara, ne dopustajuci  mi da odbijem ponuđeno. Tu sam! Noge grabe metre, uzimaju ulice. Zelim sjediti na livadi na kojoj nikada nisam cupkala travu, zelim hodati stazama koje ne mogu prepoznati, zelim uci u prodavnicu i sa zenom koju tu radi pricati kad da se znamo dugo, zelim prepoznati kucu na uglu i znati pronaci park, zelim uci u dom ciji miris ne znam i pitati da li moram izuti cipele. Zelim ne znati gdje se nalaze case i pitati mogu li dobiti peskir. Zelim doruckovati s njima i zanemariti polizanu kasicicu eurokrema. Zelim uhvatiti nezgrapne poglede. Zelim prosuti mijeko i dijeliti njihovo. Zelim cuti neprekidne lancane smijehove. Zelim ostati dok oni zive svoje uloge. Zelim ih iznenaditi ljudima i stvarima koje sam otkrila sama. Zelim da me uzme stah i da je me otisnu njihove rijeci. Zelim se smijati obliku paprike dok u slow modu pripremamo salatu. Zelim znati da sam Tu i ne razmisljati o radosti. Zelim osjetiti umor i slobodu da zaspem u pola psihodelicnog razgovora. Zelim vidjeti otiske jastuka na njihovim obrazima i umoriti ih glasom dok se pokusavaju razbuditi. Zelim fer plej u igri ko ce ujutro kupiti hljeb.

Zelim imati te slike u svojoj glavi dok stojim u redu na autobuskoj stanici. Zelim da takve ostanu, nepromijenjene i zive, bas takve. Ne zelim ih zamutiti povrsnim razgovorima između neodloznih obaveza, sekundama kratkih pitanja i jos britkijih odgovora, iscekivanjima i nastojanjima da tada preneses u sada, jer u to ne vjerujem, to ne moze, to ne postoji.