petak, 20. srpnja 2012.

IVA DAMJANOVIĆ

IVA DAMJANOVIĆ
ZAGREB-HRVATSKA

Rođena 6.10.1974. u BiH, LIVNO. Živim u Zagrebu, objavljujem po internetskim portalima i facebooku, pjesme su mi objavljivane u Narodnom listu - Zadar. Sudjelovala na raznim pjesničkim natječajima i pjesničkim maratonima, dobitnica sam nagrade za najneobičniju  ljubavnu pjesmu Kluba umjetničkih duša Mrkonjić grad na natječaju „Pjesma nad pjesmama“ i pjesničkog natječaja umjetničke udruge spark- Zagreb, uvrštena u raznim zbornicima, pobjednica natječaja u kategoriji odraslih; Na krilima sombora"- Sombor, pobjednica natječaja XI NATJEČAJ HUMORA I SATIRE 2012  (najiskrenija satirična pjesma), uvrštena u zbornik Mi smo skupa i kad smo daleko - Kikinda, Pesničko proleće Čukarica, Zbornik Sinđelićeve Čegarske vatre 2012-Niš


AMFORA  LJUBAVI

Neuhvatljivom žudnjom bila osjeta
Grlim nadu koracima okopnjelog sunca
Vječnošću krika bezglasnog zovem te
Nečujnim iščekivanjem slutnje dodira
Poželim probuditi se pod ognjem  nespretnih uzdaha
Nagošću duše nutrinom rasuti se tobom
Popločenih tananih nemira  blagonaklonosti dodira
sve prošle i buduće greške ispravi
astralima  nesputane  mahovine nježnosti
izmisli izatkanim grafitnim mozaikom
milovanjima  novu definiciju ljubavi
moju i tvoju,našu jedinstvenu
opiši mi izvore iskorjenjenih  eluzijanskih strasti
Erebovu tamu vječnosti porivom groma
ispleti u božanstvo medovine
Obrubom vrata  ranjivog zapiši  reprodukciju grijeha
Proljećem pristiglim oplodi me vinom ljubavi
Poezijom ogoljenih krhkih dodira prizovi anđele
Svjedočit će  ostvarenom mitu.
Plejade spajanja duša vulkanima iskričastim
Ljubeći se amforama izvirući na obalama morske pjene
Peripetiju spleta udisaja vatrom hraneći zagrljaje čežnje ljubavlju
Ploveći kočijom bogova Olimpa u raj
Hraneći se vjernošću presude  iscrpljene strasti
Krstareći morem ustoličenih vrisaka požude
Ljubavlju besmrtnih oživljenih duša


KAZNI ME

Skidam cilindar srama
Sve nedaće postojanja
rekonstruiram metamorfozom
Ogrnuta ogrtačem suvišnog
Divusom ljepote
Prizivajući te brežuljku
Čak i ulična svijetla ljube me
Svodovima požudne svjetlosti
Promatram izraz tvog lica
Bezglasni krik strasti
Drhtavost tvojih napetih mišića
Pohlepa želje je neizdrživa
U meni okrilje neprosutih davanja
Prezrele su me noći nepopijenih oluja
Izgubila sam ključ oboljelih nemira
Zagolicaj me iznenađenjima svojih košulja
Vitičastim naletom
Zasljepljujuće posvete razmazi me
Stranputicom grudi izreci glasno vriskom
Stogodišnje nesanice
Transparentnim performansom
Milimetrima isplači se vragolasto
Negdje na puteljku ostavili smo davno
riječi neizgovorene
prešutane,nenapisane
One su ljubavno dozivanje nedostajanja
soba još miriše na lavandu
mrakom iščitavamo žudnju
ona je kao nerastočeni drvored pejzaža
nesvrstani dio svanuća
jablanom čulnosti osjetim legure pitomosti
pulsira zrak otiscima dlanova
ove noći osmijesi ,pogledi
pramenovi kose se poklanjaju
bezrezervno
mi smo na rasprodaji
teče predumišljaj pitkih šapata
Pod njedrima čuvam Bibliju osmijeha
Ispisujemo pjesmu nestajanja
Sve dok ne ostanemo praznih ruku.
Odričem se svih zapovijedi
imena svog
Kazni me ponovo
Ako znaš kako


KRADEM TI SNOVE

Hipofizom uma
kradem ti snove
smijem se u sebi podrugljivo
a opet
najljepši su zvuci
uvlačenja pod kožu
volim naše kolokvije neumorne
na jastucima svilenim
neprimjetno iznikoše ognjem
sve skrivane istine
usnama pulsira slabost
zjenicom tinja vrelina istrpljena
okovana jetrom rasjekle samoće
trepavicama posijala sam prah sreće
moj si morfij ,
izabirem crte osmijeha
urezujem tijelom slatkoću s okusom šećera
tražim odistinsku liniju vječne ljubavi
marginom čežnje razbistrila se noć
u ovoj partiji šaha nema povlačenja
noir filmova ni predstava
prodajmo dodire
magičnoj noći divljine
nedostaje mi srž pjesme s mirisom breze
ugasi pohlepu ogrlicom tečnosti
premalo je ostalo nade za bijeg
u meni mirišu priče neispričane
razigranost nevine Aoide
nudim ti gostoljubivost zakletvom munje
svrgnućem tame častim te na oltaru žrtvovanja
priznaj
ja sam tvoja velika istina


MODRIM DUBINAMA

Cjelivam knjigu života na dlanu ispisanu
Vrelom krila punih čežnje
raspiruju se otrgnuti mirisi 
ćutim te morem 
obrise tvoje u nježnost šćućurene pohote 
Pretvaram u mrežu snova
sedefom nagosti ožeđale
Dodirujem stvarnost 
Upijam nebesko sunce pokore
Svaku kaznu noćas prihvaćam
Bespućem svilenih sjećanja
raspiruje se bjelina od čekanja
poput ugaslog mirisa jasmina u kosi
što strpljivo čeka vjedro mora ljubavi
mrvim tamu jagodicama prstima,onu toliko neželjenu
sažviježđem tišine zovem te trepetima žeđi posrnule
tu si ,da umiriš poezijom sjedinjenja u dvoje
izbistriš proplanke nutrine
njedrima preliva se veo urlika stradanja
u zasjedi izgovaram rađanje ekstaze bez trunke srama
prosipa se tijelima stvarnost raspojasane požude
izvijanjem tijela poklanjam ti svu kišu neizrođenu
i more ćuti traženje kapljica anđela
što prekriva nas ogoljenom željom
plamom ostavišmo pečat za pamćenje
oteta toplina otapa nemire
vatra neotkrivena prelistava albume sjećanja
zenitom vriska razderanih vatrometa suzama
simfonijom slapa upijaju se stope 
zvukom prešućene bajke 
modrim dubinama
kroz noć njišemo se se kandilom srca
tijelima klize pitka uramljena vječnost
valcer radosti rasutih svitanja
ovjenčana preambulom pritajenih
kovitlaca glazbe, 
versima grudi
upijajući obmane blaženstva dočekujući jutro
na postelji ostaje zapečaćena noć
osvjedočeno lutanje i traženje pod zvijezdama
bezuslovno zbirom idigo žudnje
amanetom slobode hraneći se
dogorjeva etar predumišljaja
alegorijom ulivanja rijeke u planinu
bez osvrtanja i povratka
hrlimo tajnim galaksijama
svjetlošću dozvani
modrim dubinama


 OPLAKUJEM TE

Epom nevidnosti opjevan si
Toplotom ognjišta nutrine
Klobukom života zaštićen si
ritualom  kompozicije okišnjenja  sjena
obličjem Rožanice oživljavam te
galaksijom svemira
epitetom svjetlosti uznemiravam ti vid i osjet
proždirem te plaštom bjeline
stvarajući božanstvo proljeća
prinosim ti žrtvu  svežnjem klasja pod njedrima
utisnut arhitepskim znakom očitujući izvorište snage
hipozom nesvjesnog oduzimam ti razum
prosvjetljujem mrak ćudljivošću čisto iz hira
vezivam te krljuštima svojih želja
na trpezi mojih požuda
preobražen si u svetilište moga hrama
poklanjam žetvu izobilja odvajajući suton od dana
bdijući ogrtačem kreposti munje svanuća prizivam
zar ne vidiš
tijelom oplakujem te uzdasima utopljenika
grudima proždirućeg predavanja
blagošću bjeline nagovještavam ti život


PLAČ U DVOJE

Ciklična
pobuna dlanova
iznenađuju oscilacije
zavoljelih česmi
premošćujem drvorede imaginarnog
Ušuškana konturama
šapata nježnosti,
trezvenom navikom utjehe,
u meni zavijaju bure
anomalijom osmijeha,
papirnati spokoj  nenaslućeno drijema,
raskrvarene mape na dlanovima
razlivaju se neupitnim šapatom molitve
mjerljiva nedostajanja
izabirem riječima melem iskrenosti
konstalacijom neisklesanih misli
rješavam rebuse
po oluji srca
a sanjam "Clair de Lune"
neizgovorene rime
harfom plača u dvoje


PROSJAK

Prosjak podbočen utornom zavjesom života
Skromno oblutak sunca ispipava
Oporost zraka diše vraćajući se u prvobitno stanje
Epoha sjaja ambisa nadanja
Univerzumom nedokučivosti besmisla
tračak humanosti prosi
prošlošću žigosan
u starom izderanom odijelu
sniva amulet spasa
molitvom skuplja krpice dostojanstva
priprosta beznadežnost nepremostivog
inicijacijom sebe podsvijest prožeta paklom
nad porazom samosvijesti neumitno reflektira
plašt praznine u smjeru ponora
ćuti pjesmu utopljenika
sagu utopije srcem motri
još jedan simpozij mraka i svijetla
razotkrivena srž bivanja prapočetka postanka
borba samog sebe sa životom
orošenim stupom dok ruka drhti istina zgrčena
negdje u kutku skrila se bistrina,utočište mira
ostaci uzdaha uokvireni spojnicom
oksidirajućeg neobzira
razgraničena perspektiva, zamućena interpretacija
stvarnosti i iluzije
staklom izrezbarena nutrina
otrunula mitom sudbine bezdana
a ipak nemoć hrabrošću i ponosom tjera
izbjegava stereotipe okrutnosti nemani
neprepoznatljiva snaga presvučena
ovojnicom suncokreta
još jedna prilagodba životu


PROSTIRKA UVALA BESKRAJA

Izbjegla sam prijeporni sud, tvoj zaleđen
Pod lipovom krošnjom čekam te
Posvećena nadi s vrčem
Osunčanih topola dodira
Prstima utisnuo si ocvale paprate da pamtim te
Pamukom paperja nježnošću nevidnom trag mi ostavio
još sam na našem starom mjestu
daljinama kroz sjene osluškujem poznate mi korake
priđi nečujno,tišinu mramornu rastavi
na nepopravljive čestice
ne gledaj me suze u očima zaustavi
suzom zadnjom toplom
okupat ću te opipljivim morskim valovima
ispij čežnju sakrivenu vremenom čuvanu ,nedotrajalu
neljubavlju oslabljelu.
ovojnicom retrospekcije
prodefiliraj obolom natopljene siluete ,
ožeđale
sreću prigrli svjesnošću slutnje
vinom žudnje nakapane
opjevaj mi savršenstvo duše
isprosi vrelišta moja
nataloži se ostacima mojeg sunca
bezvremenski rajskim sidrištem
vriskova me omeđi
ispiši impresiju jedinstvenosti uzimanja i davanja
obilježi me ogrlicom svojih svitanja
položi na  prostirku  uvala beskraja


RANJENA SLOBODA

Papratima sjete
ušuškana
sunce užeglom toplinom
obojilo grafikon snova zaspalih
iznenađuje me život
krivuljom nagovještaja
napajam mir
nejakim riječima
skrivam se u ambvivalenciji
neznanog labirinta
krilima ptice
ranjenu slobodu branim
bez koketiranja boli
ne osvrćem se
olujama i gromovima
orao me čeka na vrhu nade
osmijehom drskosti na ples smrti zove
a u meni kameleon
neuništivi diše
unatoč lovorima grube stvarnosti
saznajem
sunce je na mojoj strani


RECESIJA

Ovaj život parafriziran je
Kolopletom preživljavanja
Zvanim naučno životna  fantastika
Hitno nam je potrebna pamet mudraca
Svaki dan špekuliramo životom
Pretvorili se u bakalare
Recesija nam uletjela kao svemirski brod
Zalud smo sanjali jagode i šampanjac
Postali smo veterani u aleji našeg umiranja
Iz rapsodije jesenske pretvorili se dvorske lude
Lutamo životnim putima
raspelom sudbe vječnog kraja
više nam ne pomaže ni kanadska šindra
lažiramo gene otkucaja bila
jedrimo  ispranim snovima
život nam soli pamet
raširenih ruku milujemo samoću
ruga nam se bezobraznica
lisica prikrivena
nakorak sreće recesija navratila
naše omiljeno ropstvo života
nego ,imaš li za kruh koju kunu?


Reci mi
Koliko vrijede dodiri
Što čuvaš ih u herbariju sebičnosti
Kupujem tvoje misli razvučene
Alegorijom izlomljene nade
Što gmiže obrazima
Isčekujem žetvu božanskog
Kroz snove kradući kišnicu
Polako znam umire iluzija
ustinjala vatra
lutnjom Stvarnosti snije sunovrate rađanja
Perjem bijesa dotrajalog, lukavošću
Svojom drugom kožom sam te stvorila
Djevičanskom pobjedom čuvala ti gnjev postelje
Izvore pokrila samoosudom, čuvala pokrivač slabosti
Tkala svilu čednosti
Čekajući želju štitila
Da umijem te dahom
Uzvišenog plača
Nijemo bez riječi
Stopivši se u provaliju čežnje
Bedrima tražeći halapljivu rijeku počinka
Uskrsla pokojnika
U naručju spliću
Grčem nasmijani pronašli nit života


TI ZNAŠ ZAŠTO POSTOJIM

Postojim,u svakom slogu tvog izdaha,
neporažena nadmudrujem klati zablude predumišljaja.
Preneraženom žrtvom,na oltaru iščitavanja čežnje,
prepoznajem zvuke  nesigurnosti  koraka.
U rukama mojim miriše želja,
trzajem ogledam se u ljepoti  dječačkog osmijeha.
Tumaram u krugovidu zaspalog  odsustva.
Deponijem utrobe krvari  ponoćna nada,
zamućujem ti um ,ušuškana u bezbrižnost perfidne slagalice snova.
Klepeću sekunde nedostajanja,
Aladinovom svjetiljkom ,označavam ti tragove,
dozivam ozarenim ožiljcima ,još nezaraslim.
Odrazom zapletene tišine ,sakrila se zanesenost pohote ,
hropti vodopadom sutona.
Postojim nevina,bez kišobrana,
Nađoh se na dnu ravnice,dišem ehom utrnulih krila,
zimi pjevam balade o snu,dok strepim u sebi gdje si ,
čuvajući Sunce, umotana u baldahin uspomena.
Pokrij me prahom dobrodošlice,poput stranca u noći,
pokloni mi svoju svakodnevnicu.
Čekam te na zadnjoj stanici  ljekovite istine.
Kroz inje ,uskomešale se strasti od čekanja.
Apatijom samotnih lutanja,levitiram od nepronađenosti,
izlivene mahovine  riječi ,nježnih.A ne volim ih.
Razoružaj me stručkom razglednica,u duginim bojama.
Ne trebam izvještačene rime bez svrhe i reda.
Postojim zbog predumišljaja,jednog iskonskog osjećaja,
spremna sam za ratovanje vatrometa.
Dugo umorna sam  od praznih subota i nedjelja,,
Tijelo mi zjapi gladno,imperfektom radoznalosti,
u igri žeđi i nježnosti srca.
Razbij podmuklost utjehe u slijepoj ulici,Želim stvarnost.
Probudi me,postojim pobožno zaglavljenana leđima tvoje sjene,
utihni buku jauka anđela.Ti znaš zašto postojim,
i bez riječi.


VODENICA DUMANOM LJUBLJENA
            
Istim tokom živim
Kao vodenica naša
Snagom rika potvrđuje
Kolom vodeničkim prebivaju
zapisi stoljeća,
kaziva biljege prošlosti
još se sjećam kola vodenice
noću podno kuće naše
kako tutnji dubinama
po  hrpi   grubog kamena
žuborećim tokom nizvodno Bistrice
starosjedilački dobrotom Gabrijela
Božjim nalogom ocrtava tragove svoje
notnu vlastelu tekućicama oslikava
potocima slapa prekrštava sakrament života
freskama apsida hodnicima klisure Bistrice buja
masivnim tokom vodenica živi
nepresušno  izdašnošću riječnih plutanja
sjedinjuje dah sanja nedosanjanih
hukom groma brašno isijava
raznosi bijelu  jutarnjo magličastu  prašinu
Duman nabujao
Do njega  pećine vape za toplinom proljetnom
Potočnom bistrom vodom stvore se ždrijela duše tihe pjesme
Iskričavi izvor
Usponima visočice  stvara svoju kolijevku
Pjenušavom mramornom bjelinom potocima gravira
Zavjesu ljepote ljestvama vode bistre
koritom vijugavih izvora ispisuje raj nebeski












Nema komentara:

Objavi komentar