četvrtak, 12. srpnja 2012.

Sajda Zukić


Divljenje divljanja

I dok mi se vremenski primičeš,
Prostorno mi se sve više udaljavaš.
Miluješ me riječju, pogledom me raznosiš.
U srcu sam ti, nisam u mislima.
Dozivam te, a ne želim da me čuješ.
Gledamo se krivo, pa se zato i vidimo krivo.
Trebaš me, nema me.
Imam te i isto dišem k’o i da odlaziš.
I uvijek sam nigdje s tobom.
Ni ti nisi otišao daleko sa mnom.
Mada bi bez mene otišao predaleko nikud.
Imamo se tako previše malo,
a da se nemamo bilo bi još manje.
Odlazim i vraćam se.
Ti ostaješ,
još si tu
i čekaš na mene da se pomaknem.

 
Spoznaje

Ja sam iznikao iz krvi svoje majke samoće,
al' sretan sam što moje klasje stiže u kasne jeseni.
Živim bez iluzija i slatkih riječi zanesenih,
a suze i bol uzimam za idealnu manu jasnoće.

Jer, šta je život, nego osmijeh iz sveg glasa?!
Ja pjevam dok jeca žalost tijesne topline.
U meni tek klija sjeme spokojne vedrine
i smije se moje srce u mirisu zrelog klasa.

I još me katkad dirnu blještavosti jeze
zaglušene vjetrom snažnih niti strasti.
Ja umijem nemir pretvorit' u slasti.
Samo ludo srce drhti s listom breze.
 

Nema komentara:

Objavi komentar