REUF IBRELJIĆ

Autor je rođen u Zenici, gdje završava osnovno školovanje. Svršenik EIPM u Travniku i trenutno student na IPF-u u Zenici.

kontakt: ibreljicreuf@live.com

PRIČA IZ ISTOIMENE OBJAVLJENE KNJIGE „RUKA“ AUTORA Reufa Ibreljića

RUKA

Jedanaesti je juli. Sunce grije, peče, spušta svoje vrele zrake na ovaj dunjaluk, a dolje daleko na komadiću zemlje bosanske kao da se odvijaju scene iz Džehennema.

Plač, jauci, vriska male djece, pucnji, psovke zlikovaca. Muškarci, žene i djeca se skupljaju, trče.

Žene nose malu djecu u naručju. Oni što mogu hodati trče za majkom držeći se za njene dimije. Znoj lije, kipti, žeđ uhvatila. Poneko nosi zavežljajčić sa ono malo stvari što je ponio iz svoje kuće. U toj gomili koja se skupljala u bazi Unprofora u Potočarima je i jedna žena, Fatima.

Mršava, obraza ispijenih i blijedih, uplašena. Sva njena ljepota i nekadašnja svježina su nekako uvehnule, osušile se i iščeznule za ove četiri godine rata. Pa kao da joj ovo julsko sunce trga i posljednje latice ljepote. Trči ona tako i vodi za ruku svog sina Amira. Stisnula ju je kao nešto najdragocjenije.

To je sve što joj je ostalo, jer muž joj je poginuo na početku rata.

''Majko, to boli!“

„Oh, sine, požuri! Požuri da se sklonimo u gomilu.“

Odjednom, ispred njih se ispriječi jedna strašna spodoba. Očiju crvenih, zakrvavljenih, masne i prljave crne kose i brade, sa šajkačom na glavi. Kao sami šejtan iz najvećih dubina džehennemskih, željan krvi, trže Amira majci iz ruke, udari ga puškom u leđa i potjera ispred sebe prema koloni muškaraca. U tom trenutku iz Fatiminih prsa se ote strašan krik:

''Neeee! Ostavite mi dijete! Krvnici! Zlotvori!“

''Majkooo, majko! Ne daj me, majko!“

Fatima trči, stiže četnika, udara ga, vrišti i viče iz sveg glasa:

''On je dijete, ostavi ga, molim te.“

Četnik se okreće, psuje joj i kundakom puške udari je u lice.

Krv joj poteče dok je padala u prašinu ispred sebe, ali opet se diže, obrisa lice rukavom uprljane košulje i nastavi da trči za sinom. Amir se uspio otrgnuti i bježi od četnika. Zagrli majku. Sav drščući, plače i jeca:

''Ne daj me, majko! Bojim se. Bojim se više nego ikada do sada. Više nego Hanifinog Garova kad zalaje na mene.“

''Ne boj se, sine, ne boj se. Ne da tebe majka.“

Četnik,  prljavog osmijeha na grubom  licu, je lagahno išao prema njima.

Amir izvadi iz džepa sliku i tespih.

''Na, majko! Uzmi ovo! Uzeo sam to iz kuće prije nego su je srušili.“

''Neka, sine, bit će kuće! Samo da ti budeš živ.“

''Halali mi, majko, ako te ponekad nisam sluš'o.“

Suznih i krvavih očiju gledala je svog, tek procvalog, sina. Uzela ga za slatke obraze i drhtavim glasom mu govorila:

''Ma sluš'o si me, sine, sluš'o si uvijek! Pa ti si još dijete, šta da ti majka halali?!“

Teškom mukom se tek na trenutak osmijehnula.

''Pa tek si počeo živjeti, zlato moje.“

Stišće ga i grli sve jače i jače. Ali ona strašna ruka opet je stigla do njih dvoje i ponovo počela otimati, trgati i udarati. Opet su počeli vrisci. Amiru sada poteče krv iz usta. Četnik mu i dalje psuje, gura ga puškom, tjerajući ga u kolonu muškaraca. Fatima trči, pada, ustaje dok u ruci stišće sliku i tespih. U toj masi koja se muklo kretala odjekuje njen glas:

''Amire, sineee. Pomoziteee!“

Odjekuje taj jauk i gubi se u šumama, rijekama, u nebeskim visinama. Krik koji niko ne čuje, krik majke kojoj odvode jedinog sina, majke koja ostaje sama!

Niko joj ne pomaže, samo se poneko okrene da vidi još jedan u nizu dijelova ove krvave epizode.
Sama je Fatima, k'o i njena Srebrenica! Ranjena, slomljena, bespomoćna.

Bože! Ima li ikoga na ovome svijetu da joj pomogne ili je ostavljena na nemilost krvnicima kao i njen grad?

Trči ona tako, sapliće se o svoje dimije, jamenica joj spada, a ona je u trku podiže iz prašine i vraća na glavu. U mislima joj odjekuje:

''Bože Dragi! Zašto nam ovo čine?! Zašto nas mrze, ubijaju?! Je li samo zato što smo muslimani, što drugačije vjerujemo, drugačije se zovemo?! Jesam li ja samo kriva zbog toga što sam Fatima?! Kako bi njima bilo da im neko trga i odvodi dijete iz ruku?! Da li oni uopće  znaju koliko to boli?!“

Usne su joj ispucale i krvave. Žedna je a sunce podjednako peče li, peče. Dotrčala je do vojnika Unprofora, udara ga rukama, govori sada njemu:

''Pomozite, ne dajte da mi odvedu dijete. Pa vi nas trebate braniti. Sram vas bilo!

Samo stojite i gledate. Dijete, dijete su mi uzeli. Čuješ li ti mene?!“

Riječi zamijeniše jecaji koji su navirali iz Fatiminog grla. Vojnik ju je samo tupo gledao i gurao puškom hladno joj govoreći na engleskom:

''Go! Go!“

Fatima je i dalje išla za njim. Vukla ga, plakala, molila, ali vojnik ju je samo odgurnuo, ušao u džip i otišao. Ona, onako iscrpljena, sjede u prašinu i tupo se zagleda u sunce, a u ruci stišće Amirovu sliku. Stavi je onda u njedra da je ne izgubi, a tespih u džep poluvera. Najednom se oko nje sve poče okretati. I sunce i zemlja i ljudi. Sve to postade jedan veliki vrtlog koji se kreće velikom brzinom i sve propada, nestaje, ništa više ne vidi i ne čuje. Izgubila je svijest. Koliko je sve to trajalo, ni sama nije znala.

Samo je osjetila vodu na svome licu i osluhnula neki glas kako je doziva.

''Fato, Fato, jesi li živa?!“

Polahko otvori oči i vidje Hanifu, svoju komšinicu.

''Hajde ustani, hajmo! Eno autobusi za Tuzlu, za žene i djecu.

 ''Amir , gdje mi je Amir?!“ – jecala je Fatima.

''Hajde! Doći će on, ako Bog da.“

Hanifa joj pomože da ustane i otrese prašinu sa njenih dimija, pa polahko, teturajući, uđoše u autobus. Sjela je Fatima. Nema više ni glasa, ni suza! Samo bol, neopisiva bol, tu u prsima. Pritišće je, guši. Stišće ona sliku u njedrima. To je sve što ima. Misli je vraćaju u sretne dane kada je rodila svog Amira. Kakva je to bila radost?! Njen Izet uzeo ga u naručje i vrtio se sa njim po sobi od sreće. Pa kada je prohodao, krenuo u školu... Kao da sada čuje njegov slatki glasić:

''Mama, mama! Bit ću veterinar, a znaš, samo neću liječiti Hanifinog Garova. On me stalno hoće ujesti.“

Kada se toga sjetila, opet joj je onaj kiseli osmijeh, u ovom crnilu koji ju je okruživao, ipak zablistao na umornom licu.

Pa kad je jednom, vraćajući se iz škole našao malo ptiče koje je ispalo iz gnijezda, a on ga sav razdragan donio na dlanu, pa veselo kliknuo:

''Vidi, mama, kako je lijepo.“

Išao je on za njega tražiti crviće i hranio ga, a kada je ojačalo i moglo letjeti, pustio ga tepajući mu:

''Idi, leti, ptiću moj mali!“

Uzdahnu ona duboko i tiho za sebe progovori: ''Gdje li si sada, moj Amire. Zašto mi te uzeše?! Zašto, prokleti bili?! Sjeme im se, da Bog da, zatrlo. “

Ubrzo stigoše u Tuzlu. Smjestiše ih po školama, salama. Jad  i tuga kakva se zamisliti i opisati ne može. Fatima se smjestila kod neke žene u podrum, čekajući i osluškujući vijesti. Nada se da će doći.  ''Razmijenit će ga“, govorila je samoj sebi.

Kada bi čula da je neko došao iz Srebrenice, raspitivala bi se za svog Amira, ali ništa.

Svaki dan se vraćala skrhana, slomljena i beznadežna jer su se pročule  glasine da su muškarce poubijali i zakopali ih u masovne grobnice.  U Fatimi je, ipak,  tinjala neka nada i tješila je samu sebe riječima:

''Ma nije moguće! Pa on je tek dijete. Ništa im nije skrivio.“

Rat se završio. Godine prolaze, a sa njima se polagahno gasio i onaj tračak nade  koji živi u njenoj duši. Ide ona zajedno sa majkama Srebrenice koje odlaze od grobnice do grobnice tražeći svoje sinove, muževe, braću, očeve.

Ne zna više Fatima da li želi ili ne želi da ga nađe. Ako ga pronađe, njegove kosti, onda će umrijeti u njoj ona potajna i skrivena nada da je možda živ i da je otišao negdje, samo ne može da se javi, ali da će svakoga trena pokucati na vrata njihove obnovljene kuće u Srebrenici i uskliknuti joj:

''Evo me, majko!“

Jedan dan je pozvaše iz Centra za nestale:

''Dobar dan.  Je li gospođa Fatima?“

Uzdrhtalim glasom samo je izustila:

''Da, izvolite!“

''Molim vas da dođete. Identifikovali smo vašeg sina!“

Fatima ništa ne reče, spusti slušalicu i sjede, a onda joj se zavrti u glavi poput onoga dana u Potočarima. Opet je odnese onaj isti vrtlog i opet izgubi svijest. Kada je došla sebi, uze sliku svoga Amira i sjetno je pogleda. Opremila se i krenula u centar. Kada je stigla, pokazaše joj kosti.

''Evo, gospođo Fatima! Ovo je ruka i glava vašeg sina. I ovaj komad zelene trenerke. Žao mi je, to je sve što smo uspjeli pronaći.“ Na lobanji se jasno vidjela rupa od metka. Fatima uze kosti ruke i zajeca.

''Sine moj! Da li je to ona ruka za koju sam te vodila zadnji put, ruka koju su mi otrgli.

Nisi uspio procvjetati na mojim rukama. Iz korijena mi te istrgoše.

Htjede dušmanin da nas nestane, pa nam pobiše ljepotu našu. Zlo nam posijaše! Prokletnici!“ 

Sada kišnog i tmurnog jedanaestog jula, ukopa ona svoga sina. Gledala je i milovala zeleni bašluk, čist i neuprljan, poput duše njenog Amira.

Blistavi nur podigao se iznad njegovog bašluka i hiljada bijelih nišana, pa se širi da osvijetli tamu koja se savila u ovoj prelijepoj Srebrenici. Jedino oni, čisti i bijeli, zauvijek će biti tu, svjedočiti i opominjati na crnu i krvavu mrlju naše domovine. Opominjati i podsjećati na sramotu cijeloga svijeta koji je znao i vidio, a ništa nije učinio.

Fatima diže drhtave ruke ka nebu i prouči Fatihu, pa sklopivši ruke zahvali Uzvišenom Allahu što nije rodila ubicu i krvnika. I kao da oćuti Amirov glas koji je tješi i smiruje joj dušu.

''Živ sam ja, majko, živ sam! Samo vi to ne vidite!“