Alma Mehičić

Jesam

Nikad. Nikad jasnija nisam bila,
a tako vješto se skrivala jesam.
Nikad jasnija nisam bila,
a tako stidno osmijeh skrivala jesam.
Nikad jasnija nisam bila,
a svaku izgovorenu riječ prožimala drhtajem jesam.
Nikad jasnija nisam bila,
a da šuntjom kazivala jesam.
Nikad jasnija nisam bila.
To sam ja, jesam.
Digla se i magla. Ugledala se u sjeni jesam.
Nikad jasnija nisam bila,
a da nahođenje shvatila jesam.
Nikada jasnija nisam bila,
a da se toliko plašila jesam.
Nikad jasnija nisam bila,
shvatam da jesam. To sam.
Nikad jasnija nisam bila, a da voljela nisam.
Nikad jasnija nisam bila,
a ugledala tebe jesam.
Jesam, to sam.
Nikad jasnija nisam bila,
da zavoljeh tebe, to jesam. Nikad jasnija. Nikad u šutnji glasnija. Nikad ovako. Jesam.

 

Završena pjesma 

O, ti. Pišem o tebi da nađeš tebe u meni.
Nosim ti pogled u sebi,
kad te sretnem, da ga usadim u tebi.

Ples. Čuvam ga kao da je posljednji.
Očekujem pozdrav od tebe.
Duguješ ga i kriješ za mene.

Ostavi mi svoje cipele.
Neka budu bijele.
Želim koračati tobom, nevino,
da bi znao koračati 'mnom.
Sačuvaj samo jedan pogled svoj,
pogled pun nade
da bude moj.

I ne zaboravi suzu da staviš u kofer.
Čuvaj je, spusti na dlan, želim da budem samo tvoj vjetar i da ga sušim svaki dan.
Ne zaboravi molim te.
Ja ću svoju ruku da ti dam.
Doći će i taj dan.
Pružiću ti dlan,
spustiti nebo u noći,
da vidiš zvijezde koje posmatram kad sam sama. I onda ostajem dorečena jer ću stajati pokraj tebe.

Usudih se opet

Opet sam prešla preko.
Glava je krenula ka gore. Sve je drugačije. Opet se smijem a strah me je.
Izlazim da lutam. U potrazi za nečim što vidim tek kad sklopim oči.
Lutam i osluškujem. Glas. Gledam. Ljudi. Nebitni.
Neki novi ljudi su se usudili hodati tako slobodno.
Sve je drugačije.
Osjećam vjetar i u nosu miris svih njihovih problema.
Gledam nekim drugim očima.
Uhvatila se za svoje prve i prave, oči. Ne puštam pogled.
Rađam se i ispisujem pečat na svojoj, novoj, crnoj zjenici.
Sve je drugačije.
Ja samo razriješena i gledam. Osjetim. Naslućujem.
Osjećam podroban aplauz širokog auditorijuma listova, listova obližnjeg parka.
Evo jesen je. Padaju, pala sam i ja. Opet sam 'sišla sa uma'...
A ti novi ljudi, tako slobodno hodaju.
Sve je drugačije.
Misao mi je čak postala crvena i stidna, djetinjasta i prosta.
Logična, realna i rosna. Kao i ovaj put gdje ostavih trag.
Sve moje misli u rancu. Ranac na leđima.
Krenula sam na put, posut mokrinom jutra, zamaklog...svaki dan. Ali svaki drugi osjećam.
Sve je drugačije.
Ideja u meni, emocije na meni, pogledi kroz mene, sve je drugačije.
Zar opet da letim? Opet na onoj strani, kako rekoše sa jeseni ružičastoj? Da.
Pogled ka gore, sklopljenih očiju. Čistiji ti je lik. Sjedim na listu i čekam, padajući svakog dana. Čekam.