JELENA ĐURIĆ ANDRIĆ

Zovem se Jelena. Rođena sam 1984. u Višegradu. 

Poeziju moje duše prostrla sam po raznim kutovima interneta.

U naručju mrve znatiželje

našle su zamamni sanak,

ne sluteći jutra bez svjetla.

Ne mirišući poslednji danak.

Baš kao zamah leptirovih krila

dok plesove nad ružama vode.

Suše se u naručju mrve,

dok nove nade se ne rode.

Mučno je gledati ljubav

uljuljanu u tuđe krilo,

dok pjesme najljepše poji.

Srce u kutu se svilo.

Baš kao da čeka druge,

neke ljepše dane.

Ružinim mirisom opojnim

bar zadnja zora da svane.

"POSLEDNJI DANAK"

I ništa više nije kao prije. Možda je tako trebalo i biti...

Sjećala se onog vremena kad je kao djevojčica rukama hvatala tek rođene zrake sunca, i njihovim krajevima bojila loknice na svojoj kuštravoj glavi. Vremena u kom je tragove ostavljala stazama prošaranim duginim bojama. Uvijek vesela,maštovita i radoznala.

U starim bilježnicama našla je čak i zapise o ljubavi jednog leptira. Sjetila se milovanja njegovih prozračnih krila,rosom jutarnjom okupanih. Pa čak i onog trena kada mu je neki drugi cvijet zamirisao zanosnije od nje same.

I ništa više nije osjećala.

Ni sreću.

Ni uzbuđenje.

Ni bol.

Umorno se naslonila na dovratak svojih snova i drhtavom rukom izvukla zadnje sunčeve zrake, iz vremenom prošaranih vlasi,stresla prašinu sa njih, i vratila ih tamo gdje su nekada bile.

"PONOĆNI VALCER"

Beskrajne noći,duge,
bez lica i imalo časti
skrile su tragove tuge
što opara porube sreće.

I cvili pseto na stazi,
zavija na mjesec žut...
Olovna noga ga gazi,
niko ga kraj sebe neće.

Zvijezde,lažljive dame
kuju zavjeru nad nama.
Pod vođstvom vječite tame
o glavama ludim nam rade.

Nemoj zabludo crna,
bar noćas plesat uz mene.
Otrovna su ta slatka ti zrna.
Ubojite su tvoje parade.

"I OSTADOH ŽIVA"

 
Nocas sam bila na korak od smrti.
I vidjeh vatre i ponor pakla.
Vukli su me na dno kostunjavi prsti.
Svoje preminule skoro sam dotakla.

Nocas me vonj vjecne vatre prenu.
Ali proradi u meni i zadnja snaga.
Zivjeti ili mrjeti,bjese pitanje u jednom trenu.
Ali se ne dadoh ni krilima andjela
nit raljama vraga.

Nocas mi zivot proletje pred zjenama.
I da se prepustih,bila bih kriva.
Ali ne dadoh se mracnim sjenama.
I zadnjim atomom ostadoh ziva!

"9. DRHTAJ"

Ne znam ti mirise,
gospodine...
Misli bih ti i slijepim prstima prepoznala.
Našli smo se!

Ne poznajem ti korake,
gospodine...
Srce te izdvojilo u masi jednakih.