Autor je rođen u Zenici, gdje
završava osnovno školovanje. Svršenik EIPM u Travniku i trenutno student na
IPF-u u Zenici.
kontakt: ibreljicreuf@live.com
PRIČA IZ ISTOIMENE OBJAVLJENE KNJIGE „RUKA“ AUTORA Reufa Ibreljića
Jedanaesti je juli. Sunce grije, peče, spušta svoje vrele zrake na
ovaj dunjaluk, a dolje daleko na komadiću zemlje bosanske kao da se odvijaju
scene iz Džehennema.
Plač, jauci, vriska male djece,
pucnji, psovke zlikovaca. Muškarci, žene i djeca se skupljaju, trče.
Žene nose malu djecu u naručju.
Oni što mogu hodati trče za majkom držeći se za njene dimije. Znoj lije, kipti,
žeđ uhvatila. Poneko nosi zavežljajčić sa ono malo stvari što je ponio iz svoje
kuće. U toj gomili koja se skupljala u bazi Unprofora u Potočarima je i jedna
žena, Fatima.
Mršava, obraza ispijenih i
blijedih, uplašena. Sva njena ljepota i nekadašnja svježina su nekako uvehnule,
osušile se i iščeznule za ove četiri godine rata. Pa kao da joj ovo julsko
sunce trga i posljednje latice ljepote. Trči ona tako i vodi za ruku svog sina
Amira. Stisnula ju je kao nešto najdragocjenije.
To je sve što joj je ostalo,
jer muž joj je poginuo na početku rata.
''Majko, to boli!“
„Oh, sine, požuri! Požuri da se
sklonimo u gomilu.“
Odjednom, ispred njih se
ispriječi jedna strašna spodoba. Očiju crvenih, zakrvavljenih, masne i prljave
crne kose i brade, sa šajkačom na glavi. Kao sami šejtan iz najvećih dubina
džehennemskih, željan krvi, trže Amira majci iz ruke, udari ga puškom u leđa i
potjera ispred sebe prema koloni muškaraca. U tom trenutku iz Fatiminih prsa se
ote strašan krik:
''Neeee! Ostavite mi dijete!
Krvnici! Zlotvori!“
''Majkooo, majko! Ne daj me,
majko!“
Fatima trči, stiže četnika,
udara ga, vrišti i viče iz sveg glasa:
''On je dijete, ostavi ga,
molim te.“
Četnik se okreće, psuje joj i
kundakom puške udari je u lice.
Krv joj poteče dok je padala u
prašinu ispred sebe, ali opet se diže, obrisa lice rukavom uprljane košulje i
nastavi da trči za sinom. Amir se uspio otrgnuti i bježi od četnika. Zagrli
majku. Sav drščući, plače i jeca:
''Ne daj me, majko! Bojim se.
Bojim se više nego ikada do sada. Više nego Hanifinog Garova kad zalaje na
mene.“
''Ne boj se, sine, ne boj se.
Ne da tebe majka.“
Četnik, prljavog osmijeha na grubom licu, je lagahno išao prema njima.
Amir izvadi iz džepa sliku i
tespih.
''Na, majko! Uzmi ovo! Uzeo sam
to iz kuće prije nego su je srušili.“
''Neka, sine, bit će kuće! Samo
da ti budeš živ.“
''Halali mi, majko, ako te
ponekad nisam sluš'o.“
Suznih i krvavih očiju gledala
je svog, tek procvalog, sina. Uzela ga za slatke obraze i drhtavim glasom mu
govorila:
''Ma sluš'o si me, sine, sluš'o
si uvijek! Pa ti si još dijete, šta da ti majka halali?!“
Teškom mukom se tek na trenutak
osmijehnula.
''Pa tek si počeo živjeti,
zlato moje.“
Stišće ga i grli sve jače i
jače. Ali ona strašna ruka opet je stigla do njih dvoje i ponovo počela
otimati, trgati i udarati. Opet su počeli vrisci. Amiru sada poteče krv iz
usta. Četnik mu i dalje psuje, gura ga puškom, tjerajući ga u kolonu muškaraca.
Fatima trči, pada, ustaje dok u ruci stišće sliku i tespih. U toj masi koja se
muklo kretala odjekuje njen glas:
''Amire, sineee. Pomoziteee!“
Odjekuje taj jauk i gubi se u
šumama, rijekama, u nebeskim visinama. Krik koji niko ne čuje, krik majke kojoj
odvode jedinog sina, majke koja ostaje sama!
Niko joj ne pomaže, samo se
poneko okrene da vidi još jedan u nizu dijelova ove krvave epizode.
Sama je Fatima, k'o i njena Srebrenica! Ranjena, slomljena, bespomoćna.
Sama je Fatima, k'o i njena Srebrenica! Ranjena, slomljena, bespomoćna.
Bože! Ima li ikoga na ovome
svijetu da joj pomogne ili je ostavljena na nemilost krvnicima kao i njen grad?
Trči ona tako, sapliće se o
svoje dimije, jamenica joj spada, a ona je u trku podiže iz prašine i vraća na
glavu. U mislima joj odjekuje:
''Bože Dragi! Zašto nam ovo
čine?! Zašto nas mrze, ubijaju?! Je li samo zato što smo muslimani, što
drugačije vjerujemo, drugačije se zovemo?! Jesam li ja samo kriva zbog toga što
sam Fatima?! Kako bi njima bilo da im neko trga i odvodi dijete iz ruku?! Da li
oni uopće znaju koliko to boli?!“
Usne su joj ispucale i krvave.
Žedna je a sunce podjednako peče li, peče. Dotrčala je do vojnika Unprofora,
udara ga rukama, govori sada njemu:
''Pomozite, ne dajte da mi
odvedu dijete. Pa vi nas trebate braniti. Sram vas bilo!
Samo stojite i gledate. Dijete,
dijete su mi uzeli. Čuješ li ti mene?!“
Riječi zamijeniše jecaji koji
su navirali iz Fatiminog grla. Vojnik ju je samo tupo gledao i gurao puškom
hladno joj govoreći na engleskom:
''Go! Go!“
Fatima je i dalje išla za njim.
Vukla ga, plakala, molila, ali vojnik ju je samo odgurnuo, ušao u džip i
otišao. Ona, onako iscrpljena, sjede u prašinu i tupo se zagleda u sunce, a u
ruci stišće Amirovu sliku. Stavi je onda u njedra da je ne izgubi, a tespih u
džep poluvera. Najednom se oko nje sve poče okretati. I sunce i zemlja i ljudi.
Sve to postade jedan veliki vrtlog koji se kreće velikom brzinom i sve propada,
nestaje, ništa više ne vidi i ne čuje. Izgubila je svijest. Koliko je sve to
trajalo, ni sama nije znala.
Samo je osjetila vodu na svome
licu i osluhnula neki glas kako je doziva.
''Fato, Fato, jesi li živa?!“
Polahko otvori oči i vidje
Hanifu, svoju komšinicu.
''Hajde ustani, hajmo! Eno
autobusi za Tuzlu, za žene i djecu.
''Amir , gdje mi je Amir?!“ – jecala je
Fatima.
''Hajde! Doći će on, ako Bog
da.“
Hanifa joj pomože da ustane i
otrese prašinu sa njenih dimija, pa polahko, teturajući, uđoše u autobus. Sjela
je Fatima. Nema više ni glasa, ni suza! Samo bol, neopisiva bol, tu u prsima.
Pritišće je, guši. Stišće ona sliku u njedrima. To je sve što ima. Misli je
vraćaju u sretne dane kada je rodila svog Amira. Kakva je to bila radost?! Njen
Izet uzeo ga u naručje i vrtio se sa njim po sobi od sreće. Pa kada je
prohodao, krenuo u školu... Kao da sada čuje njegov slatki glasić:
''Mama, mama! Bit ću veterinar,
a znaš, samo neću liječiti Hanifinog Garova. On me stalno hoće ujesti.“
Kada se toga sjetila, opet joj
je onaj kiseli osmijeh, u ovom crnilu koji ju je okruživao, ipak zablistao na
umornom licu.
Pa kad je jednom, vraćajući se
iz škole našao malo ptiče koje je ispalo iz gnijezda, a on ga sav razdragan
donio na dlanu, pa veselo kliknuo:
''Vidi, mama, kako je lijepo.“
Išao je on za njega tražiti
crviće i hranio ga, a kada je ojačalo i moglo letjeti, pustio ga tepajući mu:
''Idi, leti, ptiću moj mali!“
Uzdahnu ona duboko i tiho za
sebe progovori: ''Gdje li si sada, moj Amire. Zašto mi te uzeše?! Zašto,
prokleti bili?! Sjeme im se, da Bog da, zatrlo. “
Ubrzo stigoše u Tuzlu.
Smjestiše ih po školama, salama. Jad i
tuga kakva se zamisliti i opisati ne može. Fatima se smjestila kod neke žene u
podrum, čekajući i osluškujući vijesti. Nada se da će doći. ''Razmijenit će ga“, govorila je samoj sebi.
Kada bi čula da je neko došao
iz Srebrenice, raspitivala bi se za svog Amira, ali ništa.
Svaki dan se vraćala skrhana,
slomljena i beznadežna jer su se pročule glasine da su muškarce poubijali
i zakopali ih u masovne grobnice. U Fatimi je, ipak, tinjala neka nada i tješila je samu sebe
riječima:
''Ma nije moguće! Pa on je tek
dijete. Ništa im nije skrivio.“
Rat se završio. Godine prolaze,
a sa njima se polagahno gasio i onaj tračak nade koji živi u njenoj duši.
Ide ona zajedno sa majkama Srebrenice koje odlaze od grobnice do grobnice
tražeći svoje sinove, muževe, braću, očeve.
Ne zna više Fatima da li želi
ili ne želi da ga nađe. Ako ga pronađe, njegove kosti, onda će umrijeti u njoj
ona potajna i skrivena nada da je možda živ i da je otišao negdje, samo ne može
da se javi, ali da će svakoga trena pokucati na vrata njihove obnovljene kuće u
Srebrenici i uskliknuti joj:
''Evo me, majko!“
Jedan dan je pozvaše iz Centra
za nestale:
''Dobar dan. Je li gospođa Fatima?“
Uzdrhtalim glasom samo je
izustila:
''Da, izvolite!“
''Molim vas da dođete.
Identifikovali smo vašeg sina!“
Fatima ništa ne reče, spusti
slušalicu i sjede, a onda joj se zavrti u glavi poput onoga dana u Potočarima.
Opet je odnese onaj isti vrtlog i opet izgubi svijest. Kada je došla sebi, uze
sliku svoga Amira i sjetno je pogleda. Opremila se i krenula u centar. Kada je
stigla, pokazaše joj kosti.
''Evo, gospođo Fatima! Ovo je
ruka i glava vašeg sina. I ovaj komad zelene trenerke. Žao mi je, to je sve što
smo uspjeli pronaći.“ Na lobanji se jasno vidjela rupa od metka. Fatima uze
kosti ruke i zajeca.
''Sine moj! Da li je to ona
ruka za koju sam te vodila zadnji put, ruka koju su mi otrgli.
Nisi uspio procvjetati na mojim
rukama. Iz korijena mi te istrgoše.
Htjede dušmanin da nas nestane,
pa nam pobiše ljepotu našu. Zlo nam posijaše! Prokletnici!“
Sada kišnog i tmurnog
jedanaestog jula, ukopa ona svoga sina. Gledala je i milovala zeleni bašluk,
čist i neuprljan, poput duše njenog Amira.
Blistavi nur podigao se iznad
njegovog bašluka i hiljada bijelih nišana, pa se širi da osvijetli tamu koja se
savila u ovoj prelijepoj Srebrenici. Jedino oni, čisti i bijeli, zauvijek će
biti tu, svjedočiti i opominjati na crnu i krvavu mrlju naše domovine.
Opominjati i podsjećati na sramotu cijeloga svijeta koji je znao i vidio, a
ništa nije učinio.
Fatima diže drhtave ruke ka
nebu i prouči Fatihu, pa sklopivši ruke zahvali Uzvišenom Allahu što nije
rodila ubicu i krvnika. I kao da oćuti Amirov glas koji je tješi i smiruje joj
dušu.
''Živ sam ja, majko, živ sam!
Samo vi to ne vidite!“
Nema komentara:
Objavi komentar