Sajda Zukić

Divljenje divljanja

I dok mi se vremenski primičeš,

Prostorno mi se sve više udaljavaš.

Miluješ me riječju, pogledom me raznosiš.

U srcu sam ti, nisam u mislima.

Dozivam te, a ne želim da me čuješ.

Gledamo se krivo, pa se zato i vidimo krivo.

Trebaš me, nema me.

Imam te i isto dišem k’o i da odlaziš.

I uvijek sam nigdje s tobom.

Ni ti nisi otišao daleko sa mnom.

Mada bi bez mene otišao predaleko nikud.

Imamo se tako previše malo,

a da se nemamo bilo bi još manje.

Odlazim i vraćam se.

Ti ostaješ,

još si tu

i čekaš na mene da se pomaknem.

 

Spoznaje

Ja sam iznikao iz krvi svoje majke samoće,
al' sretan sam što moje klasje stiže u kasne jeseni.
Živim bez iluzija i slatkih riječi zanesenih,
a suze i bol uzimam za idealnu manu jasnoće.

Jer, šta je život, nego osmijeh iz sveg glasa?!
Ja pjevam dok jeca žalost tijesne topline.
U meni tek klija sjeme spokojne vedrine
i smije se moje srce u mirisu zrelog klasa.

I još me katkad dirnu blještavosti jeze
zaglušene vjetrom snažnih niti strasti.
Ja umijem nemir pretvorit' u slasti.
Samo ludo srce drhti s listom breze.