Vedrana Andrić

Vedrana je rođena 15. 11. 1987. g u Tuzli. Već šest godina živi u Sarajevu. Uskoro završava postdiplomski studij iz Psihologije na Filozofskom fakultetu. Godinama piše pjesme i priče koje objavaljuje na svom blogu falus.blogger.ba.

Tri godine volontira u Udruženju za psihosocijalnu pomoć „Progres“. Kao volonterka udruženja, učestvovala više puta u mirovnom kampu, te vodila grupu iz BiH na Ljetnu akademiju u Njemačkoj 2011. godine. Trenutno pohađa kurs španskog jezika. Živi u koferu, jer često putuje :)

 

On/Off

Ponekad se sebi čovjek učini poznatim kao džep svoj sto bi se reklo.
Pa on zavuče smjelo ruku, izvrati ga pred svima i kaže: To sam ja!
Kad unutra nešto neočekivano.
Ne, nije mu niko ništa podvalio.
A nisu ga ni pokrali.
Samo je on u nemaru nekom, stavio unutra nešto netipično sebi.
Pa zastane s blago izguzvanim i sastavljenim obrvama.
Iznenadi se jednostavno.
Nećemo odati sve pa reći, prijatno ili neprijatno.
Jer, dovoljno je ugodno znati da svakom poznatom tlu treba pristupiti kao netaknutom.

Sati

Stisni zube.
Progutaj pljuvačku.
Ništa nije tako odvratno.
Drži otvorene oči, kad se same sklapaju.
Izdrži kad poželiš da odustaneš.

Stoji na litici.
Nepomično dugo.
Hrani se željom da zaroniš u vječnost.
Želja je hrana.
Smrt je nada.

Posmatraj se odozgo.
Mahni si odozdo.

To je ono za čim žudiš.

I vrisni da te zabole petne žile.
Bit će ti drago da pjevaš kad nemaš glasa.

Testiraj sve svoje pragove.
Ni jedan nije zabetoniran.
Nauči tu istinu ko pjesmicu.

Nije nepodnošljivo.
Vjeruj mi.
Ništa nije.

Nepodnošljivo je samo da ništa nije
Nepodnošljivo.

Treća sreća

Neću pokušat ono što sam se do sad trudila.
Pit ću kafu slobodno.
Nisam je dovoljno pošećerila.
Bez problema ću naci razlog da uživam u njezinoj gorčini.
Imam i ja to u sebi.
I ljudi me nisu pokušali pošećerit, samo zato što su navikli na slatko.

To je dovoljan razlog da nastavim.
Srati i kad me se ne pita.
Postavljati pitanja i kad su neprimjerena.
I da šutim, kad se očekuje od mene da vrištim.

Ali ne bi bilo u redu da sad ušutim.
Ako zadržim ovu glupost u sebi, pomislit ću da je genijalna.
Smješkat ću se, i izgledat ću sebi smiješno.
A ovako ozbiljno vidim da nema ničeg ovdje za aplauza.
Kao ni što nema ničeg za upiranja prstom.

Ništa nije sramotno.
Bar se ja ne stidim
Ništa nije revolucionarno.
Sve je već viđeno.

Istina, malo sam ponosna.

Malo zbog onog napisanog.
Malo zbog onog nenapisanog.