Ilma Čohadžić

ZABORAV

stojimo na peronu tuge
zapuhuje nas vjetar zaborava
nikad se više nećemo sresti
oči su nam okupane strahom 
znam, svijet žuri, a i ti s njim
molim te da ostaneš
a isti onaj vjetar guta moje riječi
jedna ruka na staklu koje odlazi
trudi se zapamtiti tvoj dodir
spremiti ga u riznicu snova
dok se jedna suza bori protiv zaborava
skarlet o'hara prošapće
"o tom ću misliti sutra"
oči se zatvore
i uplove u beskrajna prostranstva
mašte

Soba 102 

cijeli dan su

neke nepozvane kiše

pred sobom nosile

posljednje daške ljeta

ja sam do kasno u noć

slušala kako diše

tom nježnom muzikom

potpuno obuzeta

i nikad nije tišina

tako lijepo svirala

i nikad nisu pjevali

poljupci nošeni vjetrom

i nikad naša zvijezda

tako veselo sijala

kao te divne noći

pod sarajevskim nebom

da mi je samo znati

koga sada ljubi, s kime spava

da li je budan

da li mu nebo išta otkriva

zna li da na njega misli

jedna naivna glava

sjeti li se ikad, na tren

sobe sto dva

šaptao mi je da sam lijepa,

divna, savršena

govorio je kako me nikad

neće zaboraviti

tvrdio je da sam samo njegova

da sam mu jedina

i dok me nježno ljubio

nisam mu mogla vjerovati

nisam imala snage

da mu vjerujem

jer bilo je u njemu nečeg

strašnog, nepoznatog

nisam imala ni volje

da mu se oduprem

jer ljubio me nježno

nježnije od svakog drugog

da mi je samo znati

koga sada ljubi, s kime spava

da li je budan

da li mu nebo išta otkriva

zna li da na njega misli

jedna naivna glava

sjeti li se ikad, na tren

sobe sto dva

Samo jedan korak i tu si.

Uhvaćen u bajni vrtlog mašte.

Jedan korak, jedan pokret je dovoljan

Da pokreneš vrtoglavu lavinu u nepoznatom svijetu.

Samo jedna riječ i tu si.

Pred vratima neslućenih prostranstava.

Jedna riječ, jedna misao je dovoljna

Da uliješ dovoljno boje u priču još neispričanu.

Samo jedan pogled i tu si.

Na vlastitom izvoru vječne ljubavi.

Jedan pogled, odsjaj u oku je dovoljan

Da učiniš nepresušnom nesebičnu ljubav koja ti je data.

Na tebi je velika odluka.

Imaš li dovoljno istinske hrabrosti

Da se upustiš u nepoznato, nepredvidivo, opasno

I doživiš nedoživljeno, nezaboravno, nevjerovatno?

MALA PRIČA O VELIKIM OSJEĆAJIMA

Teški oblaci su sprečavali mjesečinu da osvijetli pute, oštar i hladan vjetar je režao bez pardona, a ja sam stajala izgubljena nasred nekog trga nesposobna da se pomjerim. Nesvjesno sam stezala ruke oko sebe pokušavajući zaustaviti drhtaje. Onda se pojavio on. Taman, misteriozan i strašan. Posegnuo je prema meni, a ja sam ustuknula čvršće stežući ruke oko sebe i zauzimajući obrambeni stav. Nisam imala snage da ga pustim da mi priđe preblizu. Ipak, nije odustao. Lagano, polako mi je prišao, kao da me hipnotizira, da bih se osjećala sigurnije. Nježno me zagrlio kao da se plaši da ću da se rasprsnem u komadiće ako me prejako ili prebrzo uzme u naručje. Zatreperila sam poput ulične svjetiljke, oborio me s nogu, nisam znala kako da reagujem. Osjetila sam, bez obzira na nered i rasulo u kom su bile moje emocije, da mi je stalo do njega. Bila sam zbunjena, nisam htjela da ga otjeram, da ga izgubim, a još uvijek sam stajala nepomično. Nesigurno sam pružila ruke ka njemu, progutala knedlu u grlu, te prihvatila taj novi izvor toplote, sigurnosti i nježnosti. Oblaci su se počeli razilaziti, ploviti dalje i tanki snop mjesečine se probio kroz njih. Noć je bila manje hladna, manje gorka, manje nepoznata. "Kuda dalje? Šta poslije ovog?", željela sam znati. On je povukao ruke, izvukao se iz mog zagrljaja kao da sam uradila ili rekla nešto jako, jako pogrešno. Ništa nije rekao, pogledao je u daljinu i nestao u noći. Ja sam ostala ispruženih ruku gledajući u tačku u tami gdje je nestao. Mjesečina je opet nestala, noć se stisla oko mene čvršće od njegovih ruku. Otjerala sam ga, više se neće vratiti. Pala sam na koljena i jako zaplakala. Imala sam osjećaj da mi se suze na licu pretvaraju u led, gubila sam se, osjeti su me izdavali. Sjedila sam na koljenima i plakala nasred te puste, mračne i hladne ulice, na trgu moje duše..

 FATALIZAM

Gledala je kako stoji nasred stola. Hvatala ju je jeza, osjećala je drhtaje duž cijele kičme. Duboko je udisala, željela je zaplakati, ali oči su joj bile pustinja. Hrabra je, dovoljno je čekala na ovo. Želi ovo, pokazat će mu da smije, da je jaka. „Uradit ću to!“, rekla je konačno, drhtavim glasom dok ga je gledala pravo u oči. Posegnula je za smrću koja je ležala na stolu...

Irina Skobajeva je sjedila u zadimljenom moskovskom kafeu i pila čaj, a mozak joj je vapio za vodkom. Ipak, vodku nije ni okusila, bar ne danas. Osjećala je da joj od svih dana danas najviše treba. Rekao joj je da je hladna. Da ne voli nikoga. „Upravu je. Više ne volim nikoga, jer njega mrzim“, rekla je samoj sebi i ispila čaj do dna. Pogledala je kroz prozor, noć je podmuklo padala na Moskvu prekrivenu hladnim šećerom. Već je bilo nemoguće vidjeti išta bez lampe, tek pokoja materijalna tačka se kretala po zaleđenoj ulici noseći fenjer ispred lica. Irina je podigla ruku i naručila duplu vodku. Počelo je. Ispila ju je u jednom dahu i podigla ruku za novu. Morala je popiti svu tugu, svu bezosjećajnost, svu hladnoću. Jer ako nema njega, nema ni nje. „Kunem se Bogom na nebesima, ako nisam njegova, neću biti ničija!“, progovorila je tiho, za sebe, tek da se zna. Nakon nekog vremena, za stolom pored nje su debeli starci pili i pripremali se za ruski rulet. Gledala je u njih i odjednom osjetila potrebu da isproba sreću. Prvo su mjerili pištolje, prepirali se čiji će da koriste, svađali se oko toga čiji je ljepši. Nakon što su izabrali jedan, birali su metak za igru. I to je izazivalo svađu među njima. Ipak, odlučili su se za jedan u moru sličnih. Zatim su izvadili slamke i krenuli birati ko prvi igra. „Oprostite, mogu li i ja da igram?“, upitala je Irina, neobično smjela. Muškarci su gledali u nju kao u vanzemaljca. Jedan je klimnuo glavom. „Kako se zoveš?“, pitao ju je. „Irina.“, odgovorila je uzdignute glave. „Izvoli, Iriška, sjedi.“, mirno joj je rekao i privukao stolicu. Sjela je pored njega. Svi su izvukli slamke, Irinina je imala crni kraj. To je značilo da ona prva igra. Osjetila je neki čudan čvor u donjem dijelu stomaka. „Ne, ne plašim se!“, govorila je sebi samoj. „Možeš da brojiš, da dišeš, da se koncentrišeš, nekad pomaže. Možeš i da to uradiš odmah, bez razmišljanja, i to nekad pomaže. Jedino što uvijek pomaže je vodka!“, rekao joj je jedan od muškaraca i zovnuo još jednu duplu vodku. Stukla ju je u jednom gutljaju, više od straha nego od potrebe. „Ili, pošto si žena, možeš da odustaneš, ne moraš igrati...“, nastavio je. To je bila kap koja je prelila čašu. Pištolj je stajao na stolu. Gledala je kako stoji nasred stola. Hvatala ju je jeza, osjećala je drhtaje duž cijele kičme. Duboko je udisala, željela je zaplakati, ali oči su joj bile pustinja. Hrabra je, dovoljno je čekala na ovo. Želi ovo, pokazat će da smije, da je jaka. Vjerovala je da nikome neće ni nedostajati ako izgubi. „Uradit ću to!“, rekla je konačno, drhtavim glasom dok ga je gledala pravo u oči. Posegnula je za smrću koja je ležala na stolu.

Irina je uzela pištolj u ruku, napunila ga i zavrtila. Gledala je u njega, osjećala je kao da joj neko daje zrak na slamku, mutilo joj se pred očima. Pitala se da li da to uradi ili ne. Probudila se Ruskinja u njoj. Ponovo je govorila samoj sebi da neće biti ničija ako nije njegova. Niko neće biti on, ni s kim drugim ona neće biti ona. Prislonila je pištolj uz glavu, duboko udahnula i širom otvorila oči. „Zbogom, Saša, zaista sam te voljela!“, rekla je tiho, kroz suze i pritisnula okidač.