LAILUMA

Da li si ikada osjetio glasnoću tišine?

Zvuči nespojivo ova sintagma, znam.

Zvuči nestvarno, znam.

Zvuči magično, znam.

Ali vidi – ipak zvuči.

Tišina može da zvuči glasnije nego vrisak. Ona može da sruši svijet brže nego oružje.

Ona može da kaže više nego riječ.

Ona može da smiri bolje nego aspirin.

Ona može da rodi najsjajnije misli.

Ona može da boli.

Da liječi.

Ona ima lice i naličje.

Da li si ikada osjećao da ti je tišina u nečemu pomogla – možda kao psiholog, možda kao tumač, možda kao smirenje, možda kao spas, možda kao utjeha. Ako uradi barem jedno od ovoga, onda je vrijedna poštovanja. Isto kao što ona svojim prisustvom poštuje mrtve na grobljima, tako je i mi živi trebamo poštovati, trebamo je osjetiti.

Tišina može biti i ružna i neugodna upravo zbog toga što se povezuje sa smrću, grobljima, strahovima, samoćom, itd. Da, nekad zna djelovati i jezivo, nekad može izazvati i strah. Nekad može pojačati vaš osjećaj usamljenosti. Nekad može pojačati vašu bol, nekad može produbiti vaše crne misli. Istina, ona može da boli.

Na djelovanje njenog naličja je teško utjecati, ali djelovanje lica možemo uz trud osjetiti.

Tišino, hvala ti što si nekada bila glasna. Zaboravit ću ono kad me ta glasnoća gušila i mučila. Hvala ti što si sad bila glasna i dozvolila ovim riječima da se prospu po papiru.

Krik užasa pada po bijelim i crnim dušama.

Bijele dotiče.
Crne ne spire.

Bijele pokušava isprljati, a crne ostaju crne.

Valjda na svom putu od vječnosti do sada pređe mnoge bijele i crne duše, neprestano nastavljajući svoj pogani zadatak. Neprestano uništavajući čovječnost ili ono što tako nazivaju. Da li to uopće postoji?

Ma ni taj krik vise nije siguran da li uništava ili uljepšava. Ovima koje nazivaju čovječnima krik postaje muzika, a smrt strast.  Ova stvarnost koje smo dio pustinja je grozničavih i bolesnih tačkica prašine. Svaka tačka čini pustinju bolesnijom i bolesnijom.

Iskra užasa dotiče nas, tama postaje ugodna, užas postaje vlast. Vlada, vlada i vladat će još dugo ovim dijelom svemira koji nazivamo stvarnost.

Šta da uradi ovaj kojeg nazivate čovjek? Nazivate ga humanim, razumnim i svakojakim drugim lijepim nazivima. Je li humano ono što on zaista jeste?

Njegova vlast je užas. Njemu krik drugoga ne smeta. Njemu nije mučno gledati krvavo meso drugoga. Njemu je to strast – njega to hrani – njega to uzdiže iznad drugih. Napravljen je kao mehanizam, kao robot. Slavi svoje ime kao da je savršenstvo. Tuđa imena zaboravlja. Ne smeta mu taj bolesni krik koji se čuje svuda oko njega, taj krik koji mu uništava život i ono što bi on trebao da bude.

Uživaj čovječe u muzici koja te uništava… ta muzika će te dovesti do savršenstva vječnosti kojega sada nisi svjestan. Sada samo čuješ svoje ime i svjestan si samo svog zrna prašine u ovoj bolesnoj pustinji.

A Krik užasa i dalje pada po bijelim i crnim dušama.

Moj prvi susret sa smrću

Sjećam se kao da je bilo jučer, a bilo je 04.06.2003. godine. Mislim da je to bila posljednja sedmica školske godine kada sam završavala sedmi razred. Ne znam tačno ni koji je dan bio. Sjećam se onog malog odmora prije časa matematike, kada sam na dispjelu svoje žute Nokie ugledala mamin broj. Bilo mi je čudno što me zove dok sam u školi. Pritisnuvši onu zelenu tipku, shvatila sam zašto me zove. “Lami draga, jutros je umro čika Slobodan”, to je rekla. Ne mogu sada tačno da opišem taj osjećaj, valjda je taj prvi šok pomutio moje misli. Ne sjećam se ni šta sam joj rekla, ali znam da nisam odmah plakala. To je bio moj prvi susret sa smrću, tj. prvi put da je umro neko ko mi je bio blizak. I nisam imala pojma šta je to, šta se to desi, pa te više nema. Kako te nema, što te nema, šta da rade oni kojih ima i koji te vole? I još mnogo pitanja.

06.06. je bila komemoracija i sahrana. Mama me ništa nije pitala, znala je da sam tužna. Komemoracija je bila u pozorištu. Željela sam sjesti na najbolje mjesto u sali, sredina sedmog reda, kao da ću gledati predstavu. Kao da ću gledati neku njegovu maestralnu predstavu. Umjesto predstave gledala sam samo njegovu sliku na sredini puste, svečano crne pozornice. Po prvi put sam tu pozornicu, koju sam smatrala drugim domom od svog djetinjstva, gledala s tugom. Više se i ne sjećam šta su govorili na komemoraciji, samo sam čula šumove i glasove, a gledala sam samo sliku i njegove oči.

Sahrane se dobro sjećam. Bio je to zaista vruć ljetni dan. Crkvičko groblje. Povorka ljudi ispred kojih nekoliko elegantno obučenih mladića nosi kovčeg, a u kovčegu onog veselog nasmijanog čovjeka sijede brade. Zamišljala sam ga nasmijanog i dok leži nepomično u tom velikom kovčegu. Povorka ljudi je nosila vijence i cvijeće. U trenutku kad su ga spuštali na mjesto njegovog novog doma, sjećam se da sam mnogo plakala. Suze su navirale nekontrolisano, a bol u duši me gušio, i gušio.  Ispratili smo ga otmjeno i skromno, sa nekoliko stihova i nekoliko cvjetova koji će mu krasiti taj novi dom. Spustili smo vijence i cvijeće i ostavili ga na tom mjestu. “On ostade, a mi odosmo”, rekoh u sebi. I zaista bi tako.

Sjećam se da sam došla kući i legla na krevet okrenuta licem prema zidu. Sjećam se i da sam mnogo plakala. Tada sam se sjetila svakog trenutka provedenog s tim divnim čovjekom, koji je i zaslužan za to što sam ja kročila u pozorište i što sam zavirila u mnoge svjetove utjelovljavajući različite likove – i tako upoznavala i sebe i ljude. Taj čovjek me naučio važnim stvarima što iz glume, što iz zivota. Te “lekcije” iz života su i vrednije za mene, ovakvu kakva sam danas.

Od tog dana znam šta znači biti ponosan što si nekoga poznavao. Od tog dana znam šta znači kad taj neko ode. Od tog dana znam da ću se uvijek sjećati svog dragog čika Slobodana i tog vrelog junskog dana. “Mala, ti ćeš meni na akademiju kad završiš treći gimnazije, preskočit ćemo onaj četvrti, je l’ tako?”, govorio je. Od tog vrelog junskog dana u svakom trenutku mogu da u glavi vidim sliku njega kako govori ovu rečenicu, izraz lica, ton, pokret, sve. Od tog dana svaki put kad ga se sjetim, u glavi vidim sliku dragog čovjeka koji se smješka svojoj maloj djevojčici.